Petao koji dugo kukuriče

Beli bosanski pevač u karakterističnoj pozi

Bosanski pevač je jedna od tri autohtone rase koja se „oporavlja“ od nestajanja i sve je zastupljenija u BiH

Tekst i fotografije Ivica KOVAČ

U Bosni i Hercegovini u periodu od 1800. do 1900. godine postojale su tri domaće rase živine: živičarka, bosanski pevač i bosanska patuljasta kokoš

Tešanj je postao centar odgoja ove interesantne rase živine, a Bosna i Hercegovina je dobila svoju izvornu rasu i to kao prvu priznatu rasu živine u ovoj zemlji.

Težina: petao 2-3 kg, koka 1,75-2,5 kg
Nožni prsten: koka 18 mm, petao 20 mm

Bosanski pevač sa jednostavnom krestom kraće kukuriče

U svetu odgajivača sitnih životinja, naročito ljubitelja živine, nezaboravna godina bila je 2012, kad se u Bosni i Hercegovini pojavila nova-stara rasa bosanski pevač. U ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici, u periodu od 1800. do 1900. godine, postojale su tri domaće rase živine: živičarka, bosanski pevač i bosanska patuljasta kokoš.

Pročtajte još Kunić zec kao kućni ljubimac

Stara bosanska rasa živine – odgovornim i ozbiljnim odgajivačima na poklon

Bosanski pevač pripada malobrojnoj porodici živine koju čine i: denizli pevač iz Turske, bergišen pevač i njegova patuljasta varijanta iz Nemačke, zatim tomaru, koejoši, totenko iz Japana, jurlover iz Rusije, indonezijski pevač iz Indonezije i beratski pevač iz Albanije (pojedinci ga poistovećuju sa bosanskim pevačem).

Podaci o bosanskom pevaču zabeleženi su i u nemačkoj živinarskoj literaturi starijeg datuma. Novija istorija rase pominje nemačkog zoologa Mihela Rajmana, istraživača i pisca stručnih radova o malobrojnim rasama živine, koji je 2004. godine, na stočnoj pijaci u Turskoj, slučajno video i prepoznao dva petla rase bosanski pevač. Petlovi su ubrzo prebačeni u Nemačku, gde su pareni sa adekvatnom kokom. U ovom periodu obnavljanja rase pojavio se i Rajmanov kolega Armin Siks koji je najzaslužniji za naglu popularnost bosanskog pevača i njegovo razmnožavanje, prvo u Nemačkoj, a kasnije i u BiH. Siks je (ko)autor brojnih knjiga iz oblasti živinarstva, poput „Vijandot i patuljasti vijandot“, „Veliki standardi živine u boji“ i stručnih priloga u časopisima o živinarstvu, gde je pisao i o bosanskom pevaču, i tvorac je standarda ove rase.

Edin Jabandžić sa bosanskim pevačem u beloj boji

U Nemačkoj osmoro ili devetoro odgajivača bosanskog pevača učestvuju na takmičenjima u kukurikanju, gde su njihova najbolja grla postigla odlične rezultate. Rekord iz 2012. godine drži petao odgajivačice Viktorije Kestner koji ima rezultat od 14 sekundi neprekidnog kukurikanja. Iste godine, u BiH su se izlegli prvi pilići iz poklonjenih jaja Armina Siksa (četiri bela petlića i osam belih koka i tri crna petlića i isto toliko crnih koka).

Kako je svojevremeno poželeo Edin Jabandžić, predsednik Saveza odgajivača sitnih životinja u BiH, Udruženje odgajivača sitnih životinja u Tešnju, 30. oktobra 2019. podnelo je zahtev Savezu odgajivača sitnih životinja BiH za priznanje rase bosanski pevač. Na Jedanaestoj državnoj izložbi sitnih životinja u Sarajevu, koja je održana 20. januara 2020. godine, rasa je priznata. Bosanskog pevača danas gaje: Adnan Hadžimehić, Edin Jabandžić, Sead Delić i Adem Salibašić, u Gradiški Tomislav Čanić, a u Zenici Hasan Softić.

Priznanje rase bosanski pevač na Jedanaestoj državnoj izložbi u Sarajevu, januar 2020.

Petlovi ružaste kreste duže kukuriču                                                                

Na „testiranju“ kukurikanja bosanskih pevača, pojedina grla oglašavala su se samo 7-8 sekundi (mada to čine i 14 sekundi). Na pitanje zašto su pevači „podbacili“, odgajivači su objasnili da petlovi sa jednostavnom krestom kraće kukuriču u odnosu na grla sa bobičastom (ružastom) krestom. U daljoj selekciji odgajivači će više voditi računa o ovom nedostatku, te će prednost imati petlovi koji duže kukuriču.

Pročitajte još Zamorac, prase koje uopšte nije svinja

Standard

Zemlja porekla: Bosna i Hercegovina

Odgajivački cilj: održavanje i napredak tipičnog pevanja-kukurikanja koje se prati na godišnjim takmičenjima, gde se više od ostalih osobina vrednuje dužina i visina tona pevanja-kukurikanja.

Reč je o izvornoj, prostoj, seoskoj rasi srednje veličine, ponosnog držanja, sa visoko nošenim repom, nosivosti 150 belih jaja godišnje (najmanja težina jajeta za nasad je 56 grama).

Rasne osobine petla

Glava: izdužena, široka
Kljun: jak u korenu, dug, žućkaste boje svetlog roga
Kresta može biti jednostavna, uspravna, srednje veličine, fino nazubljena, na  vrhu blago nakrivljena, finog tkiva, i bobičasta (ružasta), čvrsta i ravno postavljena, srednje široka, unazad uža, ukrašena kožom u obliku kapljica, trn ne sledi liniju potiljka, poželjan u obliku mača
Oči: narandžastocrvene do tamnosmeđe
Lice: crveno, ukrašeno sitnim perjem
Podbradnjaci: srednje dužine, finog tkiva

Podgušnjaci: srednje veličine, bademastog oblika, bele do crveno-bele boje
Telo: srednje dužine, široko, snažno i mišičavo, uspravno (ponosito) držanje
Vrat: prilično dug, lagano nagnut napred, bogato operjan
Leđa: srednje dužine, ravna, lagano zakrivljena, koso nagnuta prema repu, široka i bogato operjana
Ramena: zaokrugljena, isturena napred, malo podignuta
Krila: visoko postavljena, nošena uz telo
Rep: srednje veliki, visokodržeći, do pravog ugla sa leđima, sa glavnim i sporednim perjem
Prsa: veoma jaka, široka, zaokrugljena, uzdignuta
Stomak: pun i izražen

Bataci: jasno izraženi, mišičavi, prilično dugi
Noge: srednje dužine, jake, zelene boje
Nožni prsti: čvrsto postavljeni, dobro rašireni
Perje: kvalitetno, priljubljeno uz telo
Boje: bela, crna, zlatnovrata i srebrnovrata

Osobine koke: manje uspravljena, više vodoravna u držanju, ulegnutog trbuha, repa iste dužine od početka do kraja, dozvoljena blago padajuća kresta

Petao i dve koke u beloj boji