Veverica

Omiljeni stanovnik šume

Upoznajte VEVERICU, vrednu ŽIVOTINJICU koja se pari samo ako ima uslova da hrani MLADUNCE

Ova mala šumska domaćica, brz i okretan glodar sive, crveno-smeđe ili mrke boje nema dom u Australiji i na Madagaskaru, postoji u više od 350 vrsta i može lako da se pripitomi

Foto: Pixabay

* Veverice ne mogu da se zaraze besnilom niti su prenosioci ove bolesti

Oprez!

* Veverica ne sme da jede badem, niti granuliranu hranu za pse i mačke. Voli raznovrsne namirnice, ali i slatkiše koje treba dozirano davati

* Ovi mali glodari međusobno komuniciraju različitim oglašavanjima i mirisnim oznakama, a koriste i repove kao signalne uređaje, pa ih trzaju u slučaju opasnosti

* Veverica menja dlaku dva puta godišnje. Leti joj je krzno kratko, spolja žućkasto-smeđe do skoro crne boje, a u novembru dlaka postaje gušća i tamnija, a čuperci na ušima se izdužuju

Meni“

Jelovnik ove šumske dame zavisi od predela u kome živi i može da se sastoji od semenki, cvetova, mladica, šipka i gljiva. Ponekad jede gusenice, u proleće krade jaja iz gnezda ptica pevačica, a često se „zamera“ šumarima, jer prstenasto oglođe koru drveta koje se zbog toga osuši. Poslastice su joj šišarke smrče i koštunjavo voće – orasi, lešnici i žirevi.

Mala i okretna veverica (Sciurus), šumski glodar iz porodice Sciuridae, živi u mnogim podnebljima sveta, osim na australijskom kontinentu i na Madagaskaru. Postoji više od 350 vrsta veverica koje se dele na dve glavne grupe: prizemljuše (borave na zemlji ili pod njom, vešti su kopači i žive u složenom sistemu hodnika) i arborealne vrste (žive na drveću). Mnoge vrste veverica smatraju se štetočinama u poljoprivredi u zemljama koje su njihovi prirodni predeli boravka. Još jedan zanimljiv podatak o njima je i da ne mogu da se zaraze besnilom, niti su prenosioci te bolesti.

Ova šumska „domaćica“ ima dugačak rep, obrastao gustom dlakom kojim kao kormilom održava ravnotežu prilikom skakanja po drveću. Stanuje u senovitim i vlažnim hrastovim, borovim, jelovim i bukvinim šumama i na granama drveća, ili u šupljem stablu pravi loptasto gnezdo od mahovine, osušene trave, perja, grančica i lišća. U gnezdu se odmara posle potrage za hranom i u njemu boravi kad nastupi zima. Budući da joj nije dovoljna samo jedna kuća, ova šumska čigra napravi u šumi po dva-tri gnezda toplih debelih zidova koji štite od kiše i snega. Njene loptaste kućice smeštene su visoko u krošnji drveta i imaju najmanje po dvoja „vrata“ ulaz i otvor za bežanje.

Špajz“ u stablu

Veliki deo života veverica provede u traženju, sakupljanju i sakrivanju hrane koju ostavlja i kao zimnicu. Spretna je u penjanju na visinu i za koru drveta se hvata istovremeno sa sve četiri noge. Ima jake sekutiće, koji neprekidno rastu, pa je prisiljena da po čitav dan nešto gricka kako bi ih trošila. Na šapama ima pet prstiju, nalik ljudskim, sa dugačkim kandžama.

U šupljim stablima, koja joj služe kao „špajz“, za predstojeću zimu gomila dugotrajne namirnice, poput semenki bukve, lešnika i oraha. Dok ih ne prenese, zakopava ih u zemlju i prekriva komadima kore drveta i grančicama. Izvanrednim čulom mirisa može da „nanjuši“ svoja skrovišta hrane čak i ispod debelih naslaga snega. Ukoliko „zaboravi“ nešto što je sakrila, to će na proleće proklijati.

Planira porodicu

Van sezone parenja, veverica je samotnjak, iako zimi, zbog uzajamnog grejanja, deli gnezdo sa više „komšinica“. Postaje polno zrela već sa godinu dana i razmnožava se samo ako ima dovoljno hrane. U našim krajevima ženka okoti dva legla godišnje, najčešće u martu ili aprilu, a zatim ponovo u junu ili julu. U leglu su najčešće tri bebe, ali može da ih bude do sedam. Ako se stvore uslovi za parenje, veći broj mužjaka „juri“ ženku po drveću dok ona ne izabere jednog, obično dominantnog, a nakon tog čina, pravi gnezdo za buduću decu. Bremenitost traje tridesetak dana, ali je buduća mama i dalje vrlo aktivna i povlači se u kućicu na dan okota. Vreme poroda se približava kad se uoči napupelost mlečnih žlezda.

Kad se okote, male veverice su slepe i gole. Prve nedelje po dolasku mladunaca na svet, ženka je stalno u njihovoj blizini, jer ih često doji. Mlade veverice progledaju posle četiri nedelje, a tada počinju da im rastu dlake. Po isteku 7. nedelje izlaze iz gnezda i počinju da jedu čvrstu hranu: voće i semenke, a majka ih nauči da se penju po stablima i da održavaju ravnotežu repom. Posle nekoliko meseci savladaju sve veštine, napuštaju majku i počinju samostalno da žive..

Najpoznatije vrste

Evropska veverica (Sciurus vulgaris) živi u listopadnim i zimzelenim šumama, parkovima i vrtovima srednje Evrope. Težina joj je oko 350 grama i manja je u odnosu na svoju sivu rođaku, tešku od 400 do 800 grama. Boja krzna varira od crne do crvene, a dlaka na stomaku je krem bela. Veverice iz listopadnih šuma severne i srednje Evrope imaju crvenkastu dlaku, a u severnijim predelima žive sive jedinke. Mračne i hladne zimzelene šume dom su vevericama sa tamnijom dlakom. Krzno im se menja dva puta godišnje: leti je dlaka tanja, a zimi deblja i tamnija. Između avgusta i novembra porastu joj veliki čuperci na ušima. Pari se u februaru-martu i između juna i jula. Pri parenju nema udvaranja, ali mužjak juri ženku dok je ne privoli na intiman čin. U drugoj godini ženka rađa prvi okot sa 3-4 mladunca. Bremenitost traje 38-39 dana, a mladi teški između 10 i 15 grama rađaju se potpuno slepi i gluvi. Posle 21 dan dobijaju dlaku i progledaju, sluh im „proradi“ nakon 3-4 nedelje, a svi zubi im se razviju dok ne napune 42 dana. Čvrstu hranu jedu posle 40 dana i mogu da napuste gnezdo, ali sisaju do 10. nedelje.

Evropska veverica živi tri godine, pojedine požive do sedam, a u zatočeništvu proslavi i deceniju. Prvenstveno se hrani semenjem šišarki, a jede i pečurke, ptičja jaja, bobice i mladice grana. Glođe koru drveta kako bi došla do biljnog soka, skuplja pečurke i suši ih u šupljini drveća. Tokom oskudice hranu zakopava u rupe na tlu ili je gomila na tajnom mestu. Aktivna je ujutru i u kasno poslepodne do uveče. Danju obično miruje u gnezdu, izbegavajući toplotu i grabljivice koje vrebaju, poput kune zlatice, divlje mačke i hermelina, sove, jastreba i riđe lisice, ali i psa i mačke.

Crvena evropska ili obična veverica viđa se u gradskim parkovima i lako se pripitomljava. Živi u pojedinim pojasevima Evrope i Azije, na jugu Sredozemlja do skandinavskih zemalja, na istoku do Kine i Koreje, a kod nas u šumskim predelima. Majušna je: težina joj zavisi od godišnjeg doba (leti ima bolju „liniju“). Rep dug dvadesetak centimetara pomaže joj u održavanju ravnoteže danju, a noću služi kao pokrivač. Kad je reč o boji dlake, odozgo je crveno-smeđa, a odozdo bela. Dva do pet puta godišnje na svet donese tri do 7 mladunaca.

Crvena veverica ima duge, osetljive brkove kojima se, kao radarima, služi pri orijentaciji, a osetljive dlačice ima i na prednjim šapama, trbuhu i repu. Vid joj je oštar, ali ne ume da razlikuje boje. Ima četiri oštra, prednja zuba koji nikada ne prestaju da rastu, a na prstima oštre kandže koje joj pomažu u veranju glatkim stablima.

Prugasti čipmunk

Ova simpatična američka veverica lako može da se pripitomi i veran je kućni ljubimac. To je živahno, umiljato, društveno i izrazito teritorijalno biće koje naraste do oko 25 cm i živi u proseku desetak godina. Ženke su dugovečnije od mužjaka. Da bi je vlasnik brže i lakše pripitomio, potrebni su strpljenje, vreme i ljubav. Najbolje je nabaviti mladu vevericu, odraslu u zarobljeništvu, i pripremiti veliki kavez. Veverica mora da ima kućicu u kojoj će spavati, sakrivati se i gomilati hranu, a što se enterijera tiče, priuštite joj što više tunelčića i imitacija gnezda i debala.

Ishrana veverice kao kućnog ljubimca bazira se na specijalnoj ili uobičajenoj hrani za glodare, a jede i semenke suncokreta (ograničen unos), lešnike, orahe, sušeno voće, kikiriki u ljusci, zatim voće – jabuku, krušku, bananu, jagodu, ananas, trešnju, višnju… oljuštene i bez koštice. Ne sme da jede badem, niti granuliranu hranu za pse i mačke. Voli raznovrsne namirnice, ali i slatkiše koje treba dozirano davati.

U ishranu se mogu dodati insekti i brašneni crvi, kao i hrana za papagaje. Zbog potreba za kalcijumom treba nabaviti suplemente ovog minerala koji je u pet šopovima dostupan u obliku praška ili tableta. Sveža voda u pojilici je obavezna, a da bi veverica bila besprekorno zdrava, temeljna higijena predmeta iz kojih se hrani je imperaiv. Biće veoma zahvalna ako joj vlasnik obezbedi predmete za glodanje, poput čvrste kore drveta ili kostiju.

U određeno doba godine počeće da izbegava društvo vlasnika, čak će ga gricnuti, što je znak da se približilo vreme parenja. Usled promene sredine ili zbog drugog razloga, može da doživi i stres što će ispoljiti takođe nekontrolisanim ugrizima.

Dlakavi padobranac

Leteća veverica ili galeopiteka, stanovnik listopadno-četinarskih šuma u severnim oblastima od Baltičkog mora, preko ruskih tajgi do Tihog okeana, nema lep, mekan i kitnjast rep, već je ovo svojevrsno „kormilo“ veoma spljošteno i sa obe strane obraslo dlakom. Ova veverica ima dvostruki sloj kože na telu, skriven krznom, i kad skoči sa stabla, koža između prednjih i zadnjih nogu se raširi poput padobrana, pa veverica može da „leti“ pedesetak metara. Njeno tanko, dugo i mekano krzno odozgo je svetlosivo, a odozdo belo, dok je leti tamnije. Zimi boja njene dlake postane srebrnkasta. Hrani se voćem, lešnicima, insektima, ponekad i jajima i mladuncima ptica. Prvenstveno je noćna životinja, leti je usamljena, a zimi se sa svojim drugaricama greje u jednom gnezdu. Dva puta godišnje okoti po 2-3 mladunca.

foto by pixabay

Siva došljakinja

Evropska veverica je zaštićena u skoro celoj Evropi i na Crvenoj listi svrstana je u kategoriju NT (niži stepen opasnosti – skoro ugrožena). U krajevima gde je mnogobrojna, love je zbog krzna. U pojedinim oblastima u Evropi, kao na primer u Velikoj Britaniji, broj im je opao zbog naseljavanja severnoameričke sive veverice (Sciuruscarolinensis). Osim uzurpacije životne teritorije evropske veverice, njena siva rođaka lako vari žir, prenosi zarazu veveričiji parapoksvirus, fatalan po evropski rod i lakše se razmnožava u uslovima izmenjenih životnih okolnosti. Opisano je više od 40 podvrsta, a status pojedinih je neizvestan.